Silvana je svako jutro ustajala pre svitanja, paleći svetlo u svojoj maloj pekari dok je grad još spavao. Miris svežeg hleba širio se ulicom, ali poslednjih meseci nije donosio dovoljno kupaca. Računi su se gomilali, a banka je postajala sve nestrpljivija. Uprkos svemu, Silvana je zadržavala osmeh i toplu reč za svakoga ko bi ušao.

Ispred pekare je gotovo svakog dana sedeo Laza, starac u iznošenoj jakni i sa starim šeširom na glavi. Nije tražio mnogo, uglavnom bi tiho pozdravio prolaznike i zahvalio na sitnici. Silvana mu je bez razmišljanja davala pecivo i čaj, ne tražeći ništa zauzvrat. Smatrala je da glad ne pita za status.

Komšije su počele da šapuću kako je nerazumna jer pomaže drugima dok sama tone u dugove. Govorili su da bi trebalo da misli na sopstveni posao, a ne na tuđe brige. Neki su joj otvoreno dobacivali pogrdne komentare, podsmevajući se njenoj dobroti. Silvana je ćutala i nastavljala po svome.

Banka je poslala nekoliko opomena, a poslednja je bila jasna i konačna. Ako dug ne bude podmiren u roku, pekara će biti zatvorena. Silvana je noćima razmišljala kako da izađe iz situacije, ali nije pronalazila rešenje. Ipak, nije prestajala da deli hleb sa Lazom.

Jednog jutra, dok su prve mušterije dolazile po kifle, pred pekaru su stigli izvršitelji i predstavnik banke. Ušli su ozbiljnih lica, noseći dokumente i metalnu bravu. Ulica je utihnula dok su prolaznici zastajali da vide šta se dešava. Silvana je obrisala ruke o kecelju i stala pred njih.