Zima u Boston može biti nemilosrdna, a tog popodneva hladnoća je rezala kožu kao oštar nož. Andrej Kovačević, direktor kompanije Kovačević Tehnologije, izašao je iz kafića u centru grada i instinktivno zategnuo kaput. Njegov život bio je precizno planiran, ispunjen sastancima, ugovorima i ciframa koje su se mjerile u milionima. Navikao je da sve drži pod kontrolom, bez prostora za iznenađenja. „Gospodine… molim vas.“
Glas je bio tih, ali jasan, probijajući se kroz zvuk vjetra i gradske vreve. Andrej se okrenuo i ugledao mršavu djevojčicu, možda deset godina staru, kako stoji u bljuzgavici. Cipele su joj bile raspadnute, a kaput prevelik i pohaban na rukavima. U naručju je držala bebu, sitnu i blijedu, umotanu u tanko ćebe.
„Moj brat je gladan“, rekla je, pokušavajući da zadrži drhtanje u glasu. „Možete li kupiti samo jednu kutiju mlijeka? Vratiću vam kad porastem.“
Ljudi su prolazili pored njih kao da scena ne postoji. Neki su ubrzavali korak, drugi su skretali pogled. Andrej je u prvom trenutku gotovo učinio isto, jer je bio navikao da emocije ostavlja po strani. Ipak, nešto u njenim očima zadržalo ga je na mjestu. „Kako se zoveš?“ upitao je, spuštajući ton. „Rada“, odgovorila je tiho. „A ovo je Sava.“
Andrej je nekoliko sekundi ćutao, zatim pokazao prema prodavnici na uglu. Rada ga je oprezno pratila, kao da ne vjeruje da će joj zaista pomoći. Ušao je unutra i bez mnogo razmišljanja napunio korpu mlijekom, hljebom, voćem, pelenama i toplim ćebetom. Kasirka je zbunjeno posmatrala prizor.
