Alen Muhić, čovjek čije ime mnogima izaziva knedlu u grlu, ponovo je potresao javnost gostujući na FACE TV. Njegova životna priča nije obična ispovijest – to je svjedočanstvo o ratu koji nije završio onog dana kada su utihnule puške.
Rođen kao dijete ratnog silovanja, Alen već godinama nosi teret zločina koji nije počinio, ali ga svakodnevno osjeća. U javnosti otvoreno govori o boli, identitetu, nepravdi i društvu koje još uvijek nema snage da se do kraja suoči s prošlošću. Kaže da mir nije pronašao, ni kroz godine, ni kroz pisanje knjige „Ja sam Alen“, iako se nadao da će mu istina donijeti barem olakšanje.
Njegova borba nije samo lična. Alen želi da se u Republici Srpskoj podigne veliki spomenik ženama koje su tokom rata preživjele silovanja i torture. Smatra da se o tim zločinima šuti predugo i da institucije često okreću glavu. Iako je imao prilike da život nastavi u Njemačkoj, Austriji ili čak Americi, odlučio je ostati u Bosni i Hercegovini. Kaže – ovo je njegova misija i od nje neće odustati.
Posebno bolan trenutak u njegovom životu bio je susret s biološkim ocem. Čovjek koji je, prema njegovim riječima, počinio zločin, negirao je sve – i silovanje i DNK. Alen u tom susretu nije vidio ni kajanje ni krivicu, samo hladnoću i manipulaciju. Iako kaže da ga ne mrzi, priznaje da je osjećaj odbacivanja bio razarajući.
Govoreći o majci, Alen je jedva nalazio riječi. Kaže da je o tom dijelu života najteže pričati, jer su rane još otvorene. Ima braću i sestre koji znaju za njegovo postojanje, ali ne znaju cijelu istinu. Uprkos svemu, on ne želi da bude heroj, već glas hiljada djece čije priče nikada nisu ispričane.
Posebno ga je, kaže, iznenadila reakcija u Beogradu, gdje mu se jedna žena izvinila u ime cijele Srbije – gest koji nije zaboravio.
Alenova poruka je jasna: zločinci ne smiju slobodno hodati ulicama, a istina se ne smije gurati pod tepih. Jer rat ne prestaje dok pravda ne počne.
