
Ulica Ferhadija u Sarajevu vrvi od turista, mirisa kafe i glasova. Ali u jednom ćošku, pored stare česme, sedeo je Sejo. Bio je to starac izboranog lica, sa šeširom ispred sebe i starom, crvenom harmonikom na grudima. Sejo je svirao sevdalinke, one teške, što diraju dušu, ali svet je žurio. Ljudi su prolazili, retko ko bi bacio koju marku. Za njih, on je bio samo još jedan ulični svirač, deo inventara.
Sejo je često svirao zatvorenih očiju, bežeći u muziku od samoće. Ali, jednog dana, osetio je nečije prisustvo. Neko je stajao tik ispred njega. Otvorio je oči i video devojčicu od nekih šest godina, sa velikim, plavim očima i neurednom kikicom. Nije gledala u šešir sa novcem. Gledala je u harmoniku.

Sejo se nasmešio i nastavio da svira brže kolo. Devojčica je prišla još bliže. Podigla je svoje male ruke i, na Sejino iznenađenje, prislonila dlanove direktno na meh harmonike dok je on svirao. Sejo je zastao, zbunjen. Tada je dotrčala mlada žena, majka devojčice, vidno postiđena. “Lejla, ne diraj čiku! Izvinite, gospodine,” rekla je majka, povlačeći devojčicu. “Ona… ona ne čuje. Gluva je od rođenja. Ne zna da to ne sme da se radi.”
Sejo je pogledao devojčicu. Lejla se nije plašila. Gledala ga je željno, pružajući ruke ka instrumentu. “Pustite je, gospođo,” rekao je Sejo blago. “Neka dira. Ako ne čuje ušima, čuje srcem.” Majka je pustila Lejlu. Devojčica je ponovo stavila dlanove na harmoniku. Sejo je počeo da svira “Žute dunje”. Svirao je duboko, snažno, tako da je cela harmonika vibrirala. Lejla je zatvorila oči. Na licu joj se razvukao najlepši osmeh na svetu. Osećala je vibracije, osećala je ritam kako joj putuje kroz prste u telo.
Tog dana, Sejo nije zaradio mnogo novca, ali je zaradio prijatelja. Lejla je dolazila svaki dan posle škole. Sejo bi svirao samo za nju, najjače basove, da ona može da “čuje”. Ljudi su počeli da zastaju, ne zbog muzike, već zbog prizora starca i devojčice koja “sluša” rukama. To je trajalo godinama, sve dok Lejla nije odrasla i odselila se u inostranstvo na školovanje. Sejo je ostao na svom ćošku, sve stariji, sve tiši, misleći da je zaboravljen. Harmonika je postala preteška za njegova umorna leđa.
Prošlo je deset godina. Sejo je sedeo u svojoj maloj sobi na Vratniku, pijući čaj, kada je neko pokucao na vrata. Poštar mu je uručio veliku kovertu. Bila je iz Beča. Unutra je bila avionska karta za Sarajevo, VIP ulaznica za koncert u dvorani Zetra, i pismo.
Sejo je drhtavim rukama otvorio pismo. “Dragi čika Sejo. Nadam se da još sviraš ‘Žute dunje’. Ja ih sviram svaki dan, u svojoj glavi. Molim te, dođi večeras. Tvoja Lejla.”
Sejo je obukao svoje najbolje odelo, ono koje je čuvao za sahranu. Obrijao se, stavio miris i polako krenuo ka Zetri. Dvorana je bila prepuna. Hiljade ljudi. Sejo se osećao malim, nebitnim. Pokazao je kartu redaru. “Gospodine, ovo je VIP loža. Prvi red, sredina,” rekao je redar s poštovanjem i odveo ga do najboljeg mesta.
Svetla su se ugasila. Na binu je izašla devojka u dugoj, crvenoj haljini. Bila je to Lejla. Izrasla je u prelepu ženu. Ali nije prišla mikrofonu da peva. Prišla je ogromnom setu udaračkih instrumenata – bubnjevima, marimbama, gongovima. Bila je bosa.
Publika je utihnula. Lejla je počela da udara rukama po bubnjevima. Ritam je bio neverovatan, divlji, pa onda nežan. Osećala je svaku vibraciju kroz pod, kroz svoja bosa stopala, kroz kožu. Svirala je savršeno, iako nije čula ni jedan jedini ton.
Kada je završila prvu numeru, dvorana se tresla od aplauza. Lejla je prišla mikrofonu. Govorila je malo specifičnim glasom, glasom osobe koja ne čuje svoj govor, ali se razumelo svako slovo.
“Hvala vam,” rekla je Lejla. “Mnogi me pitaju kako mogu da sviram muziku koju ne čujem. Pitaju me ko me je naučio da osećam ritam srcem.” Pokazala je rukom ka prvom redu. Reflektor je presekao mrak i osvetlio starog Seju koji je stiskao svoj šešir. “Sve što znam, naučio me je onaj čovek tamo. Ulični svirač koga ste vi možda prolazili ne gledajući. On mi je dozvolio da dodirnem muziku kad su mi drugi govorili da je to nemoguće. Čika Sejo, ovo je za tebe.”
I tada je orkestar iza Lejle zasvirao prve taktove “Žutih dunja”. Lejla je uzela palice i pratila ritam, gledajući pravo u Seju. Sejo je plakao. Suze su mu tekle niz obraze, padale na staro odelo, ali nije ga bilo briga. Prvi put u životu, nije bio samo “ulični svirač”. Bio je maestro.
Kada se koncert završio, Lejla je sišla sa bine, protrčala kroz obezbeđenje i bacila se Seji u zagrljaj pred hiljadama ljudi. “Jesi li čuo, čika Sejo?” pitala je. “Čuo sam, sine,” šapnuo je Sejo. “Čuo sam. Nikad lepše.”
Danas, Sejo više ne svira na ulici. Živi u malom stanu koji mu je Lejla kupila, a njegova stara crvena harmonika stoji na počasnom mestu u Lejlinoj muzičkoj školi za gluvu decu, kao dokaz da za ljubav i muziku ne trebaju uši – treba samo duša.



