Postoji vrijeme u životu kada jednostavno zaželiš tišinu. Vrijeme kada shvatiš da su najvrijednije stvari u životu one koje se ne mogu riječima opisati, i da nije potrebno dokazivati ili govoriti o njima.
Shvatiš da se one samo događaju, i da su dovoljne da pogode tvoju dušu. Postoji vrijeme u životu kada tvoji snovi postaju manji, a ambicije stvarne. Shvatiš da uspjeh nije samo postizanje velikih ciljeva, već i probuđenje ujutro i provođenje dana na svoj način.
Kada prestaneš tražiti velike promjene u svom životu jer si već prošao sve faze, iskusio sve izazove i sada samo želiš malo mira i tišine. Kada ne dopuštaš više da te neuspjehi obuzimaju i prave te nesretnim, jer shvaćaš da život ima svoj put, svoju priču. Kako postaješ sve tiši, počinješ ulaziti u srž života.
Shvaćaš da stvari koje si nekad smatrao sitnicama, zapravo nisu tako male. Razumiješ da ti tvoji problemi nisu kraj svijeta, i da drugi ljudi imaju veće probleme, a ne stvaraju drame oko toga. Postaješ sposoban za rast, jer bolje razumiješ stvari i ljude, i znaš što je stvarno važno u životu.
Postoji vrijeme u životu kada tišina postaje važnija od bilo kakvog uspjeha. Kada možeš pogledati sebe u ogledalo i biti miran, znajući da si ostao dosljedan svom karakteru i da nisi prodao sebe za neki nebitan interes. Shvatiš da ti preostalo vrijeme u životu treba da izađeš iz svih borbi koje si nekada ulazio, i da živiš u novoj dimenziji života – dimenziji tišine u sebi i oko sebe.