Milica Petrović imala je osam meseci trudnoće kada je shvatila da joj brak stoji na ivici pucanja, ali nije ni slutila da će jedan trenutak u kuhinji sve promeniti zauvek. Tog dana kuća je bila tiha, gotovo previše tiha, kao da su zidovi čekali da se nešto dogodi. Njen suprug Marko bio je na poslu, kao i svakog dana, ostavljajući je samu sa svojom majkom Radojkom. Milica je pokušavala da veruje da će se stvari s vremenom smiriti, ali duboko u sebi znala je da je svakim danom sve teže disati pod istim krovom.

Radojka nikada nije skrivala prezir prema snaji koju je smatrala nedovoljno dobrom za svog sina. U njenim očima Milica je bila devojka iz skromne porodice koja je imala sreće da se uda u imućniju kuću. Svaki pogled, svaki uzdah, svaki komentar bio je podsetnik da nije dobrodošla. Ipak, Milica je ćutala jer je želela mir za svoje nerođeno dete.

Trudnoća joj je već otežavala svaki pokret, a otečene noge i bolna leđa postali su svakodnevica. I pored toga, Radojka je očekivala da kuća blista kao da u njoj ne živi trudnica. Milica je prala podove, kuvala ručak i slagala veš dok joj se stomak zatezao pod naporom. Govorila je sebi da će sve izdržati dok se beba ne rodi.

Tog popodneva brisala je kuhinju kada joj se zavrtelo u glavi. U pokušaju da se održi na nogama, drška mopa je jedva dotakla Radojkin članak. Bio je to slučajan, beznačajan dodir koji bi svako razuman ignorisao. Ali Radojka je reagovala kao da je namerno napadnuta.

Njene reči su sevale kroz prostoriju, pune uvreda i optužbi. Nazvala je Milicu smećem i parazitom koji živi na račun njenog sina. Pre nego što je Milica stigla da se izvine, osetila je snažan šamar. Svet joj se na trenutak zamutio, a zatim je preko nje poletela kanta prljave vode.