Ana je imala samo dvije godine kada je njen biološki otac Robert odlučio da ode u Njemačku u potrazi za boljim životom. Obećavao je da će raditi, slati novac i vratiti se čim se snađe, govoreći da sve to čini za porodicu. U početku su majka i komšije vjerovali tim riječima, nadajući se da je to samo privremeni rastanak. Međutim, dani su postali mjeseci, a mjeseci godine, i od Roberta više nije stigla nijedna poruka.

Nije bilo telefonskih poziva, ni rođendanskih čestitki, ni sitnih znakova pažnje koji bi pokazali da negdje daleko postoji otac koji misli na svoje dijete. Ana je odrastala uz majku u malom podstanarskom stanu, gdje je svaki dinar bio pažljivo planiran. Njena majka je radila dva posla kako bi osigurala osnovne potrebe i pružila kćerki osjećaj sigurnosti. Iako je bilo teško, trudila se da Ana nikada ne osjeti gorčinu napuštanja.

Godine su prolazile, a pitanje o ocu postajalo je sve tiše u njihovom domu. Ana je naučila da ne pita previše, gledajući umor u majčinim očima. U školi bi ponekad osjetila prazninu kada bi druga djeca govorila o očevima koji ih vode na trening ili po sladoled. Ipak, trudila se da bude jaka i da se fokusira na učenje i snove koje je gradila.

Kada je imala deset godina, u njihov život je ušao Goran. Bio je jednostavan čovjek, tih i skroman, zaposlen kao vozač kamiona u lokalnoj firmi. Nije imao luksuz ni veliku platu, ali je imao toplinu u pogledu i iskren osmijeh. Od prvog dana prema Ani se odnosio s poštovanjem i strpljenjem.

Goran nikada nije pokušavao da zamijeni nekoga silom, već je polako gradio povjerenje. Pomagao joj je oko domaćih zadataka, učio je da vozi bicikl i bodrio je kada bi sumnjala u sebe. Kada bi pala i ogrebala koljeno, on bi prvi dotrčao s flasterom i riječima utjehe. Njegova prisutnost bila je tiha, ali snažna.