Zovem se Andrej i imam trideset šest godina, a posljednje dvije godine mog života obilježene su gubitkom i tišinom koja nikada ne nestaje. Moja supruga je preminula i ostavila nas same, mene i mog sina Marka, da naučimo živjeti bez nje. Svaki dan pokušavam biti dovoljno jak za njega, čak i kada nisam siguran kako dalje. Naše nedjeljne šetnje postale su naš mali ritual koji nas drži na okupu.
Te nedjelje sve je izgledalo potpuno obično dok nismo stigli do starog travnatog dijela parka. Marko je odjednom zastao tako naglo da sam skoro naletio na njega. Gledao je u nešto u travi sa izrazom potpune fascinacije. U sljedećem trenutku sagnuo se i izvukao plišanog medu.
Medo je bio u lošem stanju, kao da je dugo bio napolju i zaboravljen. Krzno mu je bilo zgrudvano i prljavo, a jedno oko je nedostajalo. Izgledao je kao nešto što bi svako bez razmišljanja ostavio gdje jeste. Ali za Marka je bio nešto posebno.
Pokušao sam ga nagovoriti da ga ostavimo, govoreći mu da nije sigurno uzeti tako prljavu igračku. Nadao sam se da će razumjeti i pustiti ga. Umjesto toga, zagrlio ga je još jače. Njegove oči su govorile da je već odlučio.
Zamolio me je da ga ponese kući, a ja nisam imao snage da ga odbijem. Vidio sam koliko mu znači, i to je bilo dovoljno. Iako sam imao loš predosjećaj, odlučio sam ga ignorisati. Ponekad je lakše popustiti nego objasniti.
