Odjednom sam čuo Lukin glas kako doziva moje ime dok je trčao prema meni kroz plitku vodu. Njegovi mali koraci prskali su kapljice svuda oko njega dok se približavao. Na trenutak sam pomislio da želi nešto obično, poput sladoleda ili igre. Nasmiješio sam se automatski.
Ali kada je stigao do mene, vidio sam da mu lice nije veselo, već uznemireno. Glas mu je drhtao dok je pokušavao nešto reći. Njegove oči bile su širom otvorene i pune nečega što nisam mogao odmah prepoznati. Tada je izgovorio riječi koje su mi sledile krv.
Rekao je da je mama tamo i pokazao rukom iza mene. Prvo sam pomislio da zamišlja ili da mu nedostaje, pa je to njegov način da se nosi s tim. Takve stvari su djeca radila kada su tužna. Pokušao sam ostati smiren.
Okrenuo sam se polako, više da ga uvjerim nego da zaista nešto vidim. Međutim, u tom trenutku mi se dah zaustavio. U daljini, među ljudima, stajala je žena koja je izgledala kao Stela. Srce mi je počelo nekontrolisano lupati.
Nisam mogao vjerovati onome što vidim, ali nisam mogao ni ignorisati sličnost. Svaki pokret, način na koji je stajala, podsjećao me na nju. Osjetio sam kako mi se tijelo ledi. Bio sam uhvaćen između nade i straha.
Luka je počeo da vuče moju ruku, želeći da joj priđemo. Nisam znao da li da ga zaustavim ili da krenem. Osjećao sam da moram saznati istinu, bez obzira koliko bolna bila. Ustao sam i krenuo prema njoj.
Sa svakim korakom srce mi je jače udaralo, a misli su mi se sudarale. Govorio sam sebi da je to nemoguće, ali noge su me vodile naprijed. Nisam mogao stati. Morao sam vidjeti ko je ta žena.
Kada smo se približili, ona se okrenula prema nama i pogledala nas. U tom trenutku sam shvatio da to nije Stela, ali sličnost je bila nevjerovatna. Imao sam osjećaj kao da gledam odraz iz drugog života. To me dodatno potreslo.
Luka je bio zbunjen i počeo je tiho dozivati mamu, ali žena nije reagovala na njegovo ime. Pogledala nas je s blagim osmijehom, ali u njenim očima nije bilo prepoznavanja. Tada sam shvatio da je ovo nešto drugo. Nešto što moram razumjeti.
Prišao sam joj i pokušao objasniti zašto smo joj prišli, osjećajući se pomalo neprijatno. Rekao sam joj da nevjerovatno liči na moju suprugu koja je preminula. Njeno lice se promijenilo kada je to čula. Postala je ozbiljna.
Rekla je da to nije prvi put da joj neko kaže nešto slično. Spomenula je da je nedavno i sama pokušavala pronaći informacije o svojoj prošlosti. Nije mnogo znala o svojoj porodici. To me dodatno zaintrigiralo.
Razgovor s njom otvorio je pitanja koja nisam očekivao da ću ikada postaviti. Počeo sam razmišljati o stvarima koje sam ranije ignorisao ili nisam znao. Postojale su praznine u pričama koje smo imali o Stelinoj porodici. Sada su dobile novo značenje.
Iako to nije bila moja supruga, susret s tom ženom natjerao me da se suočim s tugom koju sam pokušavao potisnuti. Shvatio sam koliko mi zapravo nedostaje i koliko je još uvijek prisutna u mom životu. Luka me je držao za ruku cijelo vrijeme. To mi je dalo snagu.
Vratili smo se na naše mjesto na plaži, ali ništa više nije bilo isto kao prije. Osjećao sam se drugačije, kao da sam napravio mali korak naprijed. Luka je bio tiši, ali je i dalje gledao prema moru. Znao sam da i on pokušava razumjeti.
Te večeri sam ga uspavao i dugo gledao kako mirno spava. Shvatio sam da, iako smo izgubili Stelu, naš život mora ići dalje. Nismo je zaboravili, ali smo naučili živjeti s njenim odsustvom. To je bio prvi put da sam to zaista osjetio.
data-nosnippet>