Marko i ja smo u braku devet godina i imamo dvoje djece, kćerku od sedam i sina od pet godina. Naš dom je stalna mješavina školskih torbi, prosutog soka i pregovaranja oko toga ko će prvi u kupatilo. Volim našu svakodnevicu, ali ona je daleko od mirne. Upravo zato sam u početku odbijala ideju da uzmemo psa.

Marko je, međutim, bio uporan i uvjeravao me da ću imati nula obaveza. Govorio je da će on hraniti, šetati i voditi računa o svemu. Tvrdio je da mu treba nešto „samo njegovo“ da se malo isključi od posla i stresa. Na kraju sam popustila jer sam vidjela koliko mu to znači.

U naš život je ušla Bela, mješanka iz azila sa tužnim očima i beskrajnom energijom. Djeca su se zaljubila u nju u sekundi, a i meni je brzo ušla pod kožu. Marko je zaista preuzeo sve obaveze oko nje. U početku sam bila prijatno iznenađena njegovom posvećenošću.

Jutarnje šetnje su bile kratke i brze, taman da se svi razbudimo. Popodne bi je vodio u park dok su se djeca igrala. Noćne šetnje su postajale sve duže i duže. Govorio je da mu to pomaže da „razbistri glavu“.

Jedne večeri Bela se otrgla s povodca i nestala u mraku. Dva sata smo je tražili po komšiluku sa baterijskim lampama, dok su djeca plakala od straha. Marko je bio van sebe, kriveći sebe što je nije čvršće držao. Kada smo je napokon pronašli ispod terase komšijske kuće, drhtala je, a mi smo bili iscrpljeni.