Vedrana Rudan se već mesecima bori protiv raka i zbog toga se retko oglašava, ali ovaj put je u svojoj kolumni objavila kako se osjeća sada kada se liječi od ove bolesti i za čime žali:
“Moji prijatelji, moji zdravi prijatelji pate jer su im djeca nepodnošljiva. Hladna, bezosjećajna. Žao mi je mojih prijatelja jer nisu slobodni. Meni su moja djeca stranci, nepoznati ljudi koji mi idu na živce jednako onako kako i ja idem njima.
Kad su bila mala tražila su moj zagrljaj, slinom mi bojala lice, kikotom me zasmijavala. Njihove ručice, njihove nožice naborane poput onih francuskih guma, sve me to dovodilo do emocionalnog orgazma. Danas znam da su moja djeca tada bila životinjice koje su morale biti ljupke da bi preživjele.
Da me nisu grlili, da su pljuvali u mene, da nisu vrištali od sreće kad bih se ukazala na vratima možda bih ih dala u dobre ruke pa neka se onda te ruke jebu s gadnim životinjicama. Želim reći, između moje djece i mene nikad nije bilo ljubavi. Sve je bio goli interes. Ona su me čupkala za kosu i žmirila od užitka jer su njušila da bez mene ne mogu, ja sam svršavala od sreće jer sam mislila da sam se sudarila sa esencijom ljubavi.
Koji zajeb. A onda… Vrijeme leti pa odjednom s druge strane stola vidiš strance koji su k tebi svratili na nedjeljni ručak jer misle da moraju biti pristojni. Tvoj muž i ti pokušavate nakon ručka, dok se kafa puši, započeti razgovor na bilo koju temu. Pa izgovarate rečenice.
